Trauma i mentalno zdravlje

Psihološka trauma je lični odgovor na nedaću—sama reč znači šok, ranu, ozledu, ili povredu. Reč je grčkog porekla i odnosi se na koren „tere“, što znači uvrtanje, probadanje, itd. U psihologiji, trauma se odnosi na „emocionalni odgovor na strašan događaj, poput nezgode, kriminalnog čina, prirodne nepogode, fizičkog i emocionalnog zlostavljanja, zanemarivanja, doživljavanja ili svedočenja nasilju i nasilnom činu, smrti voljene osobe, rat, i još dosta toga“. Ova definicija traume otkriva da različiti spoljašnji događaji mogu da okinu veoma specifične emocionalne odgovore, tipično posle inicijalnog šoka, neverice i poricanja.

Veoma je važno naglasiti da je trauma izrazito ljudsko iskustvo. Trauma je subjektivan odgovor na određeni događaja (na to što se desilo), a ne sam objektivan događaj. Neće svi ljudi koji su iskusili strašan događaj biti traumatizovani, niti će osetiti snažan emocionalni bol.

Trauma kao koncept je izuzetno važan u oblasti mentalnog zdravlja. Uvidom u jedinstvenu životnu priču traumatizovane osobe, mi možemo dobiti nove uvide o njenim mehanizmima prevladavanja, subjektivnoj stvarnosti u kojoj živi svakodnevno, i načinima na koje proživljava prošlost u sadašnjem trenutku.

Vrste trauma

Postoje nekoliko oblika trauma i one se mogu kategorizovati na sledeći način:

Akutna trauma je vrsta traume u kojoj osoba može doživeti povišen nivo stresa odmah nakon pojedinačnog događaja. Krucijalna karakteristika ove vrste traume je njena dužina u vremenu. To je kratkoročan odgovor na događaje poput sudara, fizičkog napada, zemljotresa, davljenja, itd.

Hronična trauma, s druge strane, je vezana za niz događaja, a ne na pojedinačan događaj: to može biti život u ratnoj zoni ili susedstvu sa visokom stopom kriminaliteta, ali i odrastanje u porodici gde postoji svakodnevno fizičko i psihološko zlostavljanje. Ova vrsta traume skoro po pravilu je interpersonalne prirode, što znači da uključuje međuljudske odnose, a najčešće je prati zloupotreba moći, emocije u vezi izdaje, kao i konstantan stres.

Kompleksna trauma se obično dešava posle nekoliko traumatičnih događaja. Ljudi koji pate od ove vrste traume su često zarobljeni u situacijama poput neprestanog i ponavljanog zlostavljanja, porodičnog nasilja, kao i institucionalnog zlostavljanja, a da nisu mogli da pobegnu iz te situacije. Dalje, ova vrsta traume pogotovo pogađa emocionalni razvoj i afektivno vezivanje, podrivajući osećanje sigurnosti, i pojačavajući preteranu osetljivost i reaktivnost. Kompleksna trauma može voditi ka razvoju mentalnih poremećaja poput post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i graničnog poremećaja ličnosti.

Sekundarna ili vikarijska trauma se pojavljuje kod pripadnika pomagačkih profesija, kao što su lekari, psiholozi, socijalni radnici, i policajci. Primarni aktivni mehanizam kod ove vrste traume je verovatno saosećajni zamor. Ljudi koji su pogotovo ranjivi mogu da iskuse akutne simptome, što kao posledicu ima to da se preterano umaraju od davanja pomoći drugima, i postaju iritirani i frustrirani zbog toga. Dalje, može doći do toga da im se promeni pogled na svet i sebe (identitet), i ugrozi i pogorša mentalno zdravlje. Vikarijska traumatizacija je, dakle, „transformacija unutrašnjeg iskustva pomagača, koja je nastala kao rezultat empatijskog angažovanja oko klijentovog traumatskog materijala“. (Saakvitne and Pearlman, 1996)

Posledice po mentalno zdravlje

Efekti na mentalno zdravlje se mogu manifestovati na najrazličitije načine. Trauma, pre svega, utiče na amigdalu, strukturu u mozgu koja je zadužena za prepoznavanje pretnji iz okruženja. Pošto je veoma osetljiv na opasnosti, ovaj deo mozga naporno radi da prepozna sve pretnje u okolini. Dalje, amigdala zadržava emocionalna sećanja o traumatičnim događajima, što je od ključne važnosti za dublje razumevanje unutrašnje dinamike traume—to jest, kako se prošlost konstantno ponovo živi u sadašnjem trenutku. Rečju, okidači u sadašnjosti mogu da okinu panične reakcije, i pored toga što nema nikakve pretnje i opasnosti u sredini. Amigdala je, dakle, u centru hiperosetljivosti na pretnje, preteranih reakcija (ponašanje), i odsustva emocionalne regulacije.

Hiperreaktivnost amigdale je verovatno razlog zašto su neki pojedinci toliko pod tenzijom—njihova amigdala stalno pokušava da prepozna iz kog ćoška „vreba opasnost“. Njihove emocionalne reakcije mogu biti preterane u odnosu na realne okolnosti, a to značajno može da utiče na njihovu funkcionalnost u svakodnevnom životu.

Preterana aktivacija amigdale mogu da okidaju strah i anksioznost kod nekih ljudi, čak i u potpuno sigurnim i bezbednim okruženjima. Neki od simptoma su intruzivna sećanja, flešbekovi, intruzivne misli, kao i disocijativna i izbegavajuća ponašanja.

Amigdala takođe aktivira simpatetički nervni sistem, koji je deo autonomnog nervnog sistema. Kako nivoi kortizola i adrenalina rastu, simpatetički nervni sistem igra krucijalno važnu ulogu u pripremi za „udari ili beži“ reakciju (telo se sprema ili za borbu ili za napuštanje opasne situacije). Na kratke staze, ovaj mehanizam preživljavanja je sjajan i adaptivan, ali dugoročno on drži telo u stanju konstantne napetosti i prenadraženosti. Baš kao što nam iskustvo pokazuje, ljudi koji su preživeli traumu su konstantno na oprezu, skenirajući svoju sredinu, u neprestanom pokušaju da pronađu potencijalnu pretnju. Ovo konstantno stanje alertnosti rezultira fizičkom i emocionalnom iscrpljenošću, smanjenim nivoima energije, i fizičkim simptomima, poput glavobolje, bola u različitim delovima tela, tenzije, kao i gastrointestalnim teškoćama.

Povišeni nivoi anksioznosti, besa, i tuge; krivica zbog toga što je osoba preživela traumu; nesposobnost da se iskusi zadovoljstvo i radost—zajedno sa smanjenim osećanjem samopouzdanja, krivicom i neprestanim samooptuživanjem—to su sve svakodnevna iskustva ljudi koji su preživeli traumu.

Prihvatanje da problem postoji i razumevanje traume su prvi neophodni koraci ka boljitku i transformaciji ovih pojedinaca u osobu sa povišenom agensnošću i slobodom izbora. Prvo, potrebno je izgraditi psihološku otpornost (rezilijentnost). Drugo, potrebno je razviti učinkovite mehanizme prevladavanja stresnih situacija. Treće, važno je razviti osećanje samoefikasnosti (učinkovitosti). Sve ove intervencije imaju za cilj nešto što se zove posttraumatski rast (eng. post-traumatic growth). Perspektiva razvoja i rasta dozvoljava pojedincima da drugačije razumeju svoja iskustva, da pronađu smisao u svojim problemima i borbama i nedaćama, kao i da pronađu smislene veze i odnose sa drugima koji su proživeli nešto slično.

Ova nova perspektiva im može pomoći da se oporave i da inspirišu druge da se iscele.

Terapijske intervencije i posttraumatski rast

Danas imamo mnoge intervencije koje mogu da pomognu klijentima sa različitim problemima i potrebama.

Cilj konstruktivističke terapije je da otkrije nove i sveže načine na koje traumatizovana osoba može da ponovo interpretira događaje iz prošlosti—da otkrije nove avenije značenja, kako bi „odmrznulo“ ili „otključalo“ ono što je u traumatskom događaju ili epizodi „zamrznuto“ i „zaključano“. Ljudi koji su preživeli traumu svakodnevno žive sa određenim sržnim uverenjima i zaključcima, ulazeći u odnose sa drugima na taj isti način (npr. sržno uverenje „Ja nisam dovoljno vredan“ ili „Ja ne vredim ništa“). Kada ulaze u interakcije sa drugima sa niskim samopouzdanjem, puni samokriticizma i samooptuživanja, oni osećaju jak stid . Krivica i neke druge snažne emocije još više pogoršavaju stid. Cilj terapije je onda da se klijent suoči sa ovim emocijama, a terapija bi trebalo da mu pruži drugačiji kontekst, u kome je moguće pronaći neke pragmatične strategije za traumatizovane delove sopstva. Ovaj metod osnažuje i ohrabruje ljude da zamene štetne koncepte o sebi sa konstruktivnijim konceptima, koji im mogu pomoći u njihovom isceljenju. Psihološka otpornost i saosećanje prema sebi pomaže preživelima da progresivno povrate osećanje sopstvene vrednosti, kao i da pregovaraju u socijalnim situacijama lakše i samopouzdanije.

Terapija fokusirana na traumu, kao jedan od kognitivno-bihejvioralnih modaliteta, pomaže mozgu da ponovo trenira odgovore na traumatske okidače. Mladi ljudi pogotovo mogu da imaju koristi od ove vrste terapije, sa njihovim jedinstvenim problemima povezanim sa postttraumatskim stresom i poremećajima raspoloženja, koja su često posledica fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Ovo je veoma kratka intervencija, pošto traje samo nekoliko seansi, obično u rasponu od nekoliko nedelja, do nekoliko meseci. Putem ovog strukturisanog pristupa, pojedinac se osnažuje da stvori mehanizme i strategije prevladavanja, istovremeno jačajući psihološku otpornost. Većina rada je fokusirana na promene kognitivnih distorzija i neučinkovitog mišljenja, zajedno sa negativnim reakcijama i promenom ponašanja.

EMDR (Eye Movement Desensitization and Reprocessing) je tretman koji može da pomogne mnogim traumatizovanim pojedincima u procesuiranju traumatskih iskustava i sećanja. Cilj ovog modaliteta jeste da pomogne klijentima u procesuiranju negativnih emocija, uverenja, telesnih senzacija, i slika, koje su povezane sa traumatskim sećanjima. Na ovaj važan način, EMDR pomaže ljudima da se „otkače“ od traumatskih sećanja i da pomognu sebi i poboljšaju svoje mentalno zdravlje. EMDR je pogotovo učinkovit u radu sa ljudima koji pate od PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja), zbog toga što se fokusira na mentalne probleme i poremećaje koji su nastali zbog traumatskih sećanja.

Somatsko doživljavanje (eng. somatic experiencing) se dosta razlikuje od prethodno opisanih modaliteta. Ovo je somatski pristup isceljenju traume. Ovaj pristup ima za cilj da oslobodi zarobljenu energiju traume u telu, tako što vraća ravnotežu centralnog nervnog sistema. Radeći sa energijom tela, praktičari teže da integrišu energiju zasnovanu na traumi i da je „podignu“ na novi nivo, oslobađajući prethodno zarobljenu energiju u telu (što je bio efekat traume). Razumevanje kako telo može da koristi sopstvene resurse da bi se ovo oslobađanje energije desilo je najvažniji aspekat ovog procesa.

Tehnike pune svesnosti (eng. mindfulness) i relaksacije mogu u velikoj meri da pomognu ljudima da prevladaju i upravljaju neprijatnim preplavljujućim emocijama. Istraživanja ovo neprestano pokazuju. Prakse poput meditacije i joge pomažu u regulaciji nervnog sistema, smanjujući tako visok nivo uznemirenja i donoseći više mira i ravnoteže. Istraživanja pokazuju da ove tehnike, kada su integrisane u psihoterapijski proces, mogu da zaista mnogo pomognu traumatizovanoj populaciji. Jednostavne prakse pune svesnosti, poput svesnog disanja, uzemljenja, i skeniranja tela (eng. body-scan), pomažu u smanjenju simptoma anksioznosti, depresije i PTSP-a. Redukcija stresa zasnovana na punoj svesnosti (eng. mindfulness-based stress reduction) i kognitivna terapija zasnovana na punoj svesnosti (eng. mindfulness-based cognitive therapy), jesu specifični modaliteti koji integrišu punu svesnost (mindfulness) u radu sa traumatizovanim ljudima.

Posttraumatski rast je pozitivna psihološka promena koju neki pojedinci doživljavaju posle traumatske epizode ili krize u mentalnog zdravlja. Ovaj koncept ne isključuje povišen nivo stresa i čak prisustvo posttraumatskog stresnog poremećaja. Neki ljudi koji su preživeli traumu pronalaze različite načine da se osnaže, da traže nove prilike i avenije značenja, i da ojačaju svoju psihološku otpornost—tokom stresnih događaja i nakon što se oni završe. Imajući više poštovanja prema životu, neki pojedinci nekada pronađu nov smisao u religiji i duhovnosti.

Kriza u mentalnom zdravlju se može videti kao vreme u kojem su sržna uverenja i konstrukti radikalno promenjeni, tako da je baš u tom periodu, potencijal za rekonstrukciju novih značenja, mnogo veći. Osoba može da vidi ovo kao priliku za rast i lični razvoj. Kroz proces kreiranja smisla u onome što se desilo u prošlosti, traumatizovana osoba sada ima šansu da napravi moćne promene u načinu razmišljanja i da više živi u sadašnjem trenutku, praveći sebi nove puteve u budućnost.

Posttraumatski rast i psihoterapijske intervencije zasnovane na njemu obično su fokusirane na snage i resurse koje svi ljudi imaju, mehanizme prevladavanja, uvide, i različite perspektive na život i na sopstvo. Pored psihoterapije, veoma je važno i osećanje pripadanja nekoj zajednici, konekcija sa drugima, saosećanje prema sebi, redovne prakse poput joge, i duhovnost, jer sve to zajedno čini celinu slike posttraumatskog rasta i razvoja.

Pristupi koji su fokusirani na snage i resurse, koji takođe jačaju introspekciju i uvide o sebi, obradu emocija, i svesnost telesnih senzacija, sve više nude intervencije koje obećavaju u polju traume, ali i celoj oblasti mentalnog zdravlja. Ipak, iako su mnogi pojedinci imali puno prednosti od toga što su drugačije videli i razumeli svoja traumatska iskustva, kao i doživeli posttraumatski rast, ovo ne važi za sve ljude. Mi ne smemo da vidimo to kada rast izostane kao lični neuspeh. Naprotiv, svaka osoba ima svoj put koji mora da sledi, pa tako društvena očekivanja mogu da vrše pritisak na traumatizovanu osobu—ta očekivanja mogu da dodatno „opterete“ tu osobu zahtevom da nađe smisao u nevoljama koje su je snašle.

Sve ovo ukazuje na potrebu da se razvija idiografski pristup mentalnom zdravlju, a suština tog pristupa je da je svaka osoba „priča za sebe“—iz ovoga sledi da je odgovornost terapeuta da „skroji“ jedinstven pristup za svakog klijenta koji dođe na psihoterapiju. Usvajanjem ovog pristupa, terapeuti mogu da stvaraju sigurnu sredinu koja poštuje i slavi klijentove lične životne borbe, jedinstvena iskustva, kao i izazove. Naposletku, personalizovani pristup može da osnaži klijente da žive svoje živote sa više samopouzdanja, otpornosti, svesnosti i razumevanja sebe i drugih ljudi.